Đoković prvi put o padu: Evo kako je nestala teniska iskra u meni

IZVORavaz.ba

Ono što je, međutim, mnoge ljubitelje Noletove igre brinulo u proteklih 12 mjeseci, jeste da li je došlo do zasićenja “bijelog sporta”, da li stvarno manje trenira i kako se, zapravo, osjeća.

O svemu tome je govorio za list iz francuske prijestonice – “The Parisienne”, prenosi Blic.

– Titula u Parizu, prošle godine u ovom vrijeme, kao i moja prva na Wimbledonu, 2011, su najvažnije u mojoj karijeri zbog svega što im je prethodilo. Nekoliko puta sam im bio baš blizu… A kako sam im se približavao, ne samo da je uzbuđenje raslo, već i pritisak koji sam osjećao. Nisam ni shvatio, u trenutku kada sam (kompletirao Grand slam titule) osvojio Roland Garros 2016, koliko sam energije potrošio dotad, i koliko sam se zadovoljno, ali i emotivno ispražnjeno osjetio u isti mah. Čekali su me potom Wimbledon i Olimpijske igre u Riju, imao sam motivaciju da nastavim gdje sam stao, ali sam psihički bio ispražnjen. Sve emocije kao da sam potrošio baš na Roland Garrosu. Maltene ništa nije ostalo, a pritom sam doživio i povrede (zgloba ruke i lakta). Prema meni, sve što se desilo poslije Pariza, bilo je povezano ne samo sa trenutkom mog tadašnjeg trijumfa, već i sa svime onime što je tome prethodilo. Iako sam imao fantastične uspjehe početkom 2016, dva mjeseca pred Pariz, osjećao sam se pod velikim stresom na treninzima… Prosto, svega je bilo previše: previše za mene, previše za moj tim. Nisam to shvatio sve dok Roland Garros nije prošao. Naravno, neko će pomisliti da je normalno zadržati intenzitet i posvećenosti. Tačno je da treba da budete skoncentrisani, ali ne smijete da budete ekstremno pod stresom, jer se onda trošite više nego što smijete – započeo je Nole svoju priču za “The Parisienne”.

On je istakao da su tada počele poteškoće.

– Osjetio sam se uneravnoteženo. Uzdrmano. Trebalo mi je mnogo vremena, sve do nedavno, da se vratim u pravilno stanje stvari kada se radi o psihi, o emocijama, da povratim onu iskru, tako važan za tenis. Bio sam i iznenađen, jer nikada ranije nisam imao problem da se motivišem. Glavni razlog zbog kog igram tenis jer mi se on sviđa, jer mi to udaranje loptice donosi radost. A uživao sam u treninzima i pred Wimbledon, i pred Rio, i pred kraj sezone. Potpuno sam bio prisutan. Nije me napadao stres. Ali, kada bih čuo sudiju kako izgovara rezultat, kada bih shvatio da je takmičarski meč u toku, morao sam da se borim da pronađem tu iskru, da se vratim na pravu stazu. Išao sam iz jedne krajnosti u drugu. mislim, nisam ja od onih koji se lako brinu, ali sam postao zabrinut. A na kraju sam bio zabrinut i previše. Nisam mogao da nađem balans – priznao je Novak.

Đoković naglašava da se varaju oni koji misle da trenira manje nego prije.

– Neki misle da sada treniram manje a, zapravo, treniram više. Usvajam neke nove stvari, tehnike psihičke pripreme, neke trikove. Kada ne pobjeđujete mnogo, onda počnete sebe da ispitujete, pokušavate da pronađete druge stvari da biste povratili onaj balans. Shvatio sam da moram da promijenim neke stvari u mojoj trening-rutini, ali i u psihičkom stanju prije i tokom mečeva – rekao je Đoković.

Ističući da se divi Rogeru Federeru koji “i sa 35 godina, uz četvero djece i Bog zna koliko energije utrošene na najvećim mečevima” i dalje osvaja važne turnire, ali i Rafaelu Nadalu, koji je “malo u Rogerovoj sjenci, ali zaslužuje nevjerovatno poštovanje za sve ostvareno”, Đoković naglašava da se on, ipak, razlikuje od njih.

– Ja sam drugačiji. Ne mogu da se poredim s njima dvojicom. Prosto, pokušavam da nađem ono najbolje u sebi, moju sopstvenu sposobnost da opet prikupim sve sastojke neophodne za pobjede. A to je moguće, jer su baš njih dvojica i dokazala da je to moguće. Mislim da i ja to mogu, da se vratim i opet osvajam najveće turnire – smatra Novak.

Kako kaže, prije 12 mjeseci morao je da napravi novi pristup svojoj teniskoj karijeri.

– Nakon Roland Garrosa, otkrio sam da moram da redefinišem sve. Da nađem harmoniju, da strukturišem sebe na drugačiji način. Osvojio sam sve najveće turnire, ostvario mnogo divnih ciljeva u životu. Sada mi je svaki turnir cilj, sam po sebi. Fokusiram se na ono što se sada dešava. Grand slam turniri ostaju grand slam turniri, ali, kada se radi o koncentraciji i pristupu, za mene su i Madrid i Doha potpuno isti sada – priznaje Đoković.

Na kraju, prisjetio se jednog dirljivog trenutka, o kome nije mnogo govorio. Za taj trenutak, napravio je uvod za koji je u “pomoć” pozvao doskorašnjeg trenera, Borisa Beckera:

– Sjećam se da mi je Boris 2015. rekao da je poraz od Wawrinke u finalu Roland Garrosa te godine meni, zapravo, pomogao da osvojiim Wimbledon, US Open, da imam fantastičan kraj te sezone. Snažno vjerujem da postoji razlog za sve što se dešava, a Roland Garros koji sam osvojio 2016. svakako je jedan od najvažnijih momenata moje karijere, pa i života. Ne bih ga promijenio ni za šta na svijetu. Ne kažem da to osvajanje, da je Roland Garros, kriv ako izgubim sada. Prosto, sjećam se vrlo jasno kada sam napravio dva breaka razlike (u posljednjem, četvrtom setu prošlogodišnjeg finala) protiv Murraya, za 5:2 u četvrtoj dionici borbe za Roland Garros 2016, da sam počeo da se smijem. To je jedan od onih trenutaka kada se smijete iz čiste sreće. Čak su mi zasuzile oči. Rekao sam sebi ‘Tako sam blizu. Volim tenis toliko i igram tako dobro protiv mog najvećeg rivala. Sve je savršeno. I… Hvala Bogu što mu je dozvolio da živim baš u ovom momentu – istakao je Đoković.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se