Godišnjica smrti Nurije Pozderca

Zajedno sa Nurijom u trenutku smrti, bio je njegov sin Sead, koji je tada bio partizanski borac, a kasnije ljekar. Njegova porodična kuća u Cazinu je marta 2009. godine proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, poznata pod nazivim „Kuća Nurije Pozderca“.

O Cazinu i Nuriji

U cazinskoj Krajini svi putevi vode uzbrdo ili nizbrdo, sa brda na brdo, od kuće do kuće. Ponegdje se kuće uguravaju jedna u drugu kao vjerne druge u povjerljivim razgovorima, a tamo gdje su uzbrdice najveće natkriljuju jedna drugu i sa prostranim balkonima jagme se za pogledom na cazinsku dolinu. Kuća je ovdje porodična svetinja u koju će vas rado pozvati i malo će se ljutnuti ako poziv odbijete. I gost im je svetinja, kao i njihova kuća. Pozvaće vas na kafu, koje uvijek ima čak i onda kad je nema, i na konak a ni sami nemaju gdje spavati. Kuće imućnijih imaju sobe namještene samo za goste. Kad se od vas opraštaju reći će vam dođite. Krajišnici će sagraditi kuću iako znaju da u njoj neće živjeti. Ovdje život protiče u očekivanju gosta, iz navike i običaja, gostilo se i osvajače i prognanike. Sve je u kućama i po brdima; pa je jedno brdo Hairlahovića brdo, Japića brdo, a treće opet Horozovo brdo. Ovdje se hodom i zdravlje održava; svakim danom, cijelog života uzbrdo i nizbrdo. Možda je i ona uzrečica, budi mi zdrav i uzbrdo brz, nastala ovdje u cazinskoj Krajini. Tako Cazin vide prolaznici i putnici namjernici, a i oni koji to nisu bili.

Casino i Cazin

Kad bi bio pradavni osvajač ovih prostora, krenuo bi iz dvora Castellum na desnoj obali rijeke Une. Preko teško prohodnih brda dospio bi do visoravni, odakle bi se otvorio pogled na prostrana cazinska brda i doline posijana kolibama. Pradavni osvajači su osvojenim prostorima davali imena onoga što su vidjeli, kako su ih doživjeli, i u svom jeziku. Ako su govorili latinskim jezikom, mnogobrojnim kolibama i ponekoj kućici rekli bi Casule. I danasdan je dojam o cazinskoj pokrajini isti – kuće i kućice posijane po brdima i dolinama. Kad dolazite u Cazin, izaberite moj pradavni put, zbog Une, Kostelskog buka i pogleda na Cazin. Bićete na putu po kojem je putovao još jedan veliki i nevidljivi imperij, imperij romanskih jezika. Tako je latinska riječ casula sa vremenom dobila nekoliko svojih romanskih potomaka: casa, casino, casita, caseria, castell. Rimljani stigoše ovamo kao prvi pravi osvajači, a i dobri graditelji. Najviše koliba zatekoše u podnožju brda sa najljepšim pogledom na cazinsku okolinu. Vođeni dobrim osvajačkim iskustvima više će ih zanimati vlastita bezbjednost nego lijep pogled u dolinu. Na vrhu brda podigoše nekoliko kućica i središnji trg, da bi se moglo živjeti, družiti i trgovati. Pijaca na trgu druži i osvajače i starosjedioce. Lak pristup na brdo s jedne strane i nedostupnost sa druge, i zaravan na vrhu pružaju prostor za život i prirodnu zaštitu od najezde novih osvajača. Na dohvatu ruke je i voda, iz potoka što teku sa obje strane brda. Zdanju dadoše ime Casino, što bi u prevodu onačavalo Seoski dvor. Sve češće na selo dolazi i gospoda iz dvora Castell na obali rijeke Une. Rimljani ostadoše tu sve do raspada imperija i velikih seoba Slavena. Ratoborni osvajači dođoše i ovamo, a prevoda riječi nebi znali, pa bi samo skratili romanski naziv i Casino poslavenili u današnji Cazin. I tako se u imenu grada sakri romanska riječ casa i krajiška svetinja – kuća.

Dvore na brdu osvajači ruše, grade ponovo, utvrđuju i dograđuju, sve dok Seoski dvor ne postade pravi grad. Vlast se nekad čuvala utvrdama i mjerila visokim zidinama. Kad oslabi vlast ostari i grad, izgubi svoju ljepotu i pomen pa na njegovim temeljima izgradiše dvore Gradske džamije. Izgradiše je turski vladari, a dogradi i uljepša austrougarski car. Ime Cazina sviđalo se mnogim vlastima; turskoj carevini, austrougarskoj monarhiji i slavenskim kraljevinama. Cazin se sviđao vladarima mnogih vjera i običaja; od kninskih biskupa do Ferhad – paše Sokolovića i cara Franje Josipa. Za blagonaklonost austrougarskog vladara, Krajišnici se odužiše na ratnom frontu carevine, boreći se po kavernama i surovim alpskim visovima za tuđu carevinu kao njeni najbolji vojnici. Smaragdna rijeka Soča u dolini činila im se jedinstvenom kao njihova Una. Jurišnim probojem fronta na gorskom masivu Monte Meletta, Druga bošnjačka regimenta upisa se u ratnu istoriju prvog svjetskog rata kao epska brigada o kojoj se najviše napisalo.

Brdo i džamija. Razbacana su brda, kuće po brdima, i ljudi po cijelom svijetu. Jedino Gradska džamija stoji na istom brdu, tamo gdje je nekad stajao rimski dvor Casino. Brdo i džamija; kao mati i otac buntovnog sina nemaju mirna sna, u vječnim su brigama i isčekivanju stotinama godina. Njihov se sin Cazin bunio protiv svakojakih vlasti. Digo se protiv paša i begova u turskoj carevini. Braneći seljaka od nepravde carskog kuluka, često je završavao u okovima i lancima zatvorskih ćelija. Otac i mati svaki dan bacaju pogled na cazinsku dolinu, u nadi da će se sin vratiti iz zatvorskih kazamata i kazneno popravnih domova. Pravdu najželjnije isčekuje onaj ko se za nju borio.

Zaustavljao je Cazin i onaj nacistički ratni stroj, braneći prostore Balkana od fašističkog zla i pokušaja istrebljenja slavenskih naroda. Borio se protiv kralja i svakojakih izdajnika; za revoluciju, za narodnu vlast i Narodnu državu. Bunio se Cazin i kad se niko nije – kad se seljaku oduzimala zemlja i nametali nepravedni nameti Narodne vlasti za koju se i on borio. Bunu vlast vidi kao zavjeru, narod boj za pravdu i novu revoluciju. I u ovoj novijoj cazinskoj priči sakriva se savremena pouka: ponekad se moramo pobuniti i protiv onih sa kojima smo se skupa borili.

Nurija, kuća i džamija. Sveta je ovdje i porodična kuća Murat – age Pozderca. Stoji ovdje kao uspomena na životnu priču njegovog sina Nurije; učitelja, revolucionara, partizana i antifašističkog borca. U boj ga nosi vjera u Boga i nevjerica u pravdu ovozemaljsku. Moleći se Bogu, mladi učitelj razmišlja o vrlinama ljudske ispravnosti; o postulatima vjeronauke i humanističkih nauka, njihovim tumačenjima kod preplitanja nedoumica i različitosti, razmišlja o jedinstvu vjere i nauke u razumijevanju postulata humanosti. U vihoru rata Nurija Pozderac piše svoju životnu arabesku čovjeka, vjernika, idealiste. Na pravi put izvodi izgubljene i neodlučne, uči neuke, razmišlja o mjestu svog naroda u ratu i priznanju u novoj državi. Poglavnik vlade Nezavisne države Hrvatske šalje Nuriji velikodušni selam i nudi mjesto u svojoj vladi. A fašistički selam učevni Nurija ne prevodi kao pozdrav. Pravednik Nurija rađe spašava Srbe i Jevreje od golgote logora u Jasenovcu, nego da se prihvati časti koju mu nudi mjesto u cvijeću hrvatskog naroda. Istinski humanista od zla ne okreće glavu. Sin age, otmjenoj porodičnoj kući otvori vrata i učini je još otmjenijom, kuća Pravednika za obespravljene postade hram pravde. Pravednik među narodima, tako ga medaljom zasluga priznaše Jevreji, iz zahvalnosti za spašavanje jevrejskih prognanika i izbjeglica koji nađoše utočište u njegovoj kući. Kuća i džamija pamte cazinskog sina Nuriju, znaju njegov boj za prava poniženih u dva svjetska rata; od daleke Galicija i Rusije, Neretve i Sutjeske, a za Nurijinu zadnju bitku najviše zna selo Vučevo i gorski prelaz Dragoš sedlo.

Cazin i Ljiljani. Borio se Cazin i za opstanak onog rijetkog bosanskog cvijeta Lilium bosniacum. Raste samo po planinskim livadama, a botaničari kažu da nestaje i da je ugrožena biljka. Osjetljiv je, pa ne uspjeva svugdje, jedinstven je, kao i ideja o jedinstvenoj i nedjeljivoj Bosni. Isklesanog u kamenu otac i mati vide ga u dolini ispod sebe, tamo gdje se susreću dva potoka, Pećina i Stovrela. Podsjeća ih na starodavne bosanske vladare, i na borce pale za veliku ideju o jedinstvenosti razdjeljene Bosne. Kad je ideja velika, za nju se bori i kad drugi odustanu. Takav je Cazin.

U tišini stogodišnjeg kestenja, brdo i džamija u svojoj avliji čuvaju udubljene mezare i priče o svom sinu Cazinu, i cazinskom sinu Nuriji koje samo oni znaju. Kuća i kućica po brdima je sve više, Cazin je sve više Cazin, a od osvajača i silnih vladara ostadoše samo tragovi i u nama sumnje zbog nagađanja o nastanku imena grada. A ono u šta nema nikakve sumnje je amanet partizanskog borca.

Na putu Pravednika, vlast je stranputica. Takav je bio Nurija.

Juso Ikanović, juni, 2020.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se