34.5 C
Bihać
Petak, 30 Jula, 2021

Iza Milanovićeve izjave o “sapunu i parfemu” krije se mnogo mračnija poruka politike Hrvatske prema BiH

Uvredljivo opisivanje stanovnika BiH s metaforom o “sapunu i parfemu”, zapravo je Milanovićeva stilska figura kojom nastoji da podcrta pravo Hrvatske da, kao navodno superiorniji i napredniji susjed, učestvuje u krojenju Bosne i Hercegovine po svo

IZVORavaz.ba

Priličnu buru i ogorčenje izazvala je izjava predsjednika susjedne nam Hrvatske koji je, komentirajući Dejton i mogućnost ustavnih promjena, izjavio da: “„Građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem“.

Motiv za ovakvo vrijeđanje i ponižavanje stanovnika BiH svakako dijelom treba tražiti i u Milanovićevom karakteru. Ima on taj običaj da zajedljivo, cinično i kočijaški vrijeđa. Iz nekog razloga ga je posebno intenzivirao otkad je postao predsjednik. Tako je, u samo posljednjih nekoliko sedmica, između ostalog, hrvatske ministre nazivao magarcima, posjetu američkog državnog sekretara prokomentirao je riječima kako dolazi da „uvali Hrvatskoj F16 avione“, Donalda Trampa je nazivao “huškačem”, za premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića ustvrdio je da “ništa ne zna”, akademika Žarka Puhovskog proglasio je “ništarijom” i “drukerom”, a riječi poput “guslar”, “toksičan”, “narikače neiskrene”, itd., samo su dio mnogobrojnih uvreda iz Milanovićevog repertoara.

Manir je to privilegiranog i uobraženog, emotivno nikad sazrelog (malo)građanina iz Zagreba koji ne može sakriti svoj prezir i gađenje prema svemu što mu se čini gorim i nedostojnijim od sebe. U toj ignorantnoj, samodopadnoj, malograđanskoj zagrebačkoj vizuri, ni Bosna ne može biti ništa drugo nego neka egzotična destinacija u kojoj žive čudna, inferiorna i prljava bića, još uvijek nenavikla na elementarne čari civilizacije poput sapuna i parfema.

No, mnogo veći problem od Milanovićevih ignorantnih kulutrološkoh predrasuda i šovinističkog vrijeđanja jeste jedan čitav politički koncept koji se iza njega krije.

BiH kao željena hrvatska kolonija

Putujući kroz Bosnu i Hercegovinu radi vođenja kampanje za predstojeće izbore, lider Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić je na zboru u Sarajevu 31. januara 1926., na kome je bilo oko 8.000 lica, među kojima najviše muslimana, izjavio:“u Bosnu sam došao da kažem muslimanima da su oni Hrvati i da su oni uvijek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima, te da u Bosni neće biti ravnopravnosti za sve dok god muslimani ne priđu hrvatskom narodu“.

Radić će godinu dana kasnije, revoltiran što je JMO napravio savez s Davidovićevom Demokratskom strankom, na skupštinskoj sjednici muslimane pogrdno nazvati „Sulejmanima“ i „Turcima“.

Godine 1939. nasljednik Radića na čelu HSS-a Vladko Maček će, uz incijativu kneza-namjesnika Pavla Karađorđevića, s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem dogovoriti reorganizaciju Jugoslavije podjelom BiH između novostvorene banovine Hrvatske i planirane banovine “Srpske zemlje”. Ostalo je zabilježeno da je tokom pregovora o teritorijalnoj preraspodjeli unutar Jugoslavije na pitanje jednog od prisutnih: „A šta ćemo s Muslimanima?“, Maček prosto odgovorio: „ Smatrat ćemo da ih nema!“

I Radić i Maček bili su sljedbenici stare, još u 19. stoljeću utabane hrvatske nacionalne političke misli gdje se BiH imala tretirati kao historijska hrvatska zemlja koju treba pripojiti, a muslimane „nacionalno osvijestiti“ kao Hrvate. Odbijanje muslimanskog stanovništva da se identifikuje dijelom hrvatskog naroda izazivalo bi frustracije i gnjev, pa su oni tako vrlo lako od Starćevićevog „hrvatskog cvijeća“ postajali „Sulejmani“ i „Turci“, iako to neće umanjivati hrvatske pretenzije prema bosanskoj teritoriji.

Ta kolonijalna politika istovremenog miješanja u unutrašnja pitanja i nastojanja širenja sebe na račun BiH, uz pokazivanje otvorenog prezira prema njenom stanovništvu, posebno onom bošnjačkom, nastavljena je do danas. Tuđmanovo pežorativno nazivanje Bošnjaka “muslimancima” uz nebrojeno puta javno demonstrirane aspiracije prema teritoriji BiH radi “podebljanja kifle”, kako je običavao govoriti, izdanak su te politike, kao što je i plasiranje teza o petorocifrenom broju boraca ISIL-a iz BiH od strane bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kao što je, uostalom, i nedavno usvojena Deklaracija Sabora Hrvatske o položaju Hrvata u BiH, kojom se direktno zadire u unutrašnja pitanja naše zemlje, itd.

Milanović, nastavljač nacionalne politike

Danas Hrvatska možda više ne pokazuje otvorenu želju da sebi pripaja teritoriju BiH, no zasigurno ne odustaje od interesa da upravlja procesima i širi svoj utjecaj na Bosnu i Hercegovinu.

Jedini izuzetak kada je u pitanju odnos prema BiH bio je Stjepan Mesić kao predsjednik, koji je u potpunosti poštovao teritorijalni integritet i političku nezavisnost naše zemlje. No taj odnos bio je više anomalija jednog specifičnog historijskog trenutka i specifične osobe koja se našla na čelu susjedne države.

Ostatak hrvatskog državnog vrha na BiH je tradicionalno gledao kao na svog brata ometenog u razvoju, kojim otvoreno želi da upravlja i preuzme mu barem dio porodičnog naslijeđa. Mnogi su to, pogrešno, skloni posmatrati tek kao ideološko pitanje zavisno od toga je li Hrvatskom vlada ljevica ili desnica, pa su u toj naivnost, nakon izbora Milanovića za predsjednika, očekivali i potpuni drugačiji pristup i preokret u odnosima Hrvatske prema BiH.

No, to je naprosto hrvatska nacionalna politika koja ima svoj historijski temelj, konstantnu i prevazilazi unutrašnje ideološke i svjetonazorske razmirice. Da je Milanović upravo sljedbenik te hrvatske nacionalne, a ne Mesićeve politike prema BiH, demonstrirao je još i dok je bio premijer Hrvatske, kada je pružao otvorenu podršku ne svojim “ideološkim” partnerima iz SDP-a BiH, nego svojim sunarodnjacima iz HDZ-a u njihovim zahtjevima za novim izbornim zakonon i učvršćivanju etničkog principa glasanja.

Stoga, od Milanovićevog šovinističkog portretiranja stanovnika BiH, s političkog stanovišta su mnogo značajnije njegove izjave da će se u Bosni i Hercegoviti desiti “ozbiljan problem” ako se ne uvaže HDZ-ovi zahtjevi za izbornim promjenama ili da se, govoreći u kontekstu građanske države, Dejton ne može promijeniti “bez nasilja”.

Ovo potonje posebno je indikativno jer je dato pred dolazak nove administracije na vlast u SAD i najave mogućih promjena Dejtona, čime Milanović jasno naglašava kakav će biti odnos Hrvatske prema ovom pitanju, odnosno da on zasigurno neće ići u pravcu podrške onim rješenjima kojima teže probosanske stranke, a koja bi od BiH napravila malo više građansku, što i Sjedinjene Države preferiraju, a malo manje etnički koncipiranu državu.

Uvredljivo opisivanje stanovnika BiH s metaforom o “sapunu i parfemu”, zapravo je Milanovićeva stilska figura kojom nastoji da podcrta pravo Hrvatske da, kao navodno superiorniji i napredniji susjed, učestvuje u krojenju Bosne i Hercegovine po svojoj volji.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se