Kulen Vakuf: Varoš na vrletnom mjestu

U drugom svjetskom ratu najveći zločin ustanika nad Bošnjacima počinjen je u Kulen Vakufu početkom septembra 1941. godine, kada su ustanici nakon uništavanja okolnih bošnjačkih sela zauzeli i ovu varoš.

O tim frontalnim napadima na bošnjačka sela A. Sarajlić i D. Strunjaš pisali su 1950. godine: «Lički i bosanski partizani – izvršili su 6. septembra napad na sela Ćukovi, Orašac, Klisa i Demirovića brdo. Poslije žestoke borbe ustaše i milicija, koje su sačinjavali posade u ovim mjestima bili su savladani – jedan dio pobjegao je u Kulen Vakuf, a drugi izginuo i izgorio u kućama odakle su se branili.»

Gojko Polovina je 1988. godine o ovome napisao ovako: «U odbrani Kulen Vakufa poseban doprinos su davali muslimani zaseoka Ćukovi na desnoj obali Une. Prema obaveštenjima koje smo tada imali iz ovoga sela niko nije bio ustaša, ali nisu hteli da se priključe ustanku i hrabro su branili svoje selo. Naši borci nisu mogli zauzeti ni jednu njihovu kuću a da je prethodno ne zapale i tek kad su videli da će kuća izgoreti, oni su napuštali da bi prešli u sledeću iz koje nisu odstupali dok i ona nije bila zapaljena. Na naše pozive da prekinu zaludnu odbranu, da garantujemo  potpuni mir i slobodu njima i njihovim porodicama, odgovarali su «Nijesmo ustaše, ali Ćukovi se nikada nijesu predali…Niko ih nije pobjedio…nećete ni vi» Bili su savladani» Poslije pada Ćukova, ostala bošnjačka sela – Orašac, Klisa, Čovka i Ostrovica napuštena su bila bez borbe pa je dalji otpor garnizona u Kulen Vakufu postao gotovo nemoguć

U velikom strahu bježeći ispred ustanika bošnjačko stanovništvo je iz popaljenih i napuštenih sela stihijski pristizalo u Kulen Vakuf. U varoši je bilo oko 5.000 izbjeglica koji su u panici i zbunjenosti čekale dalji rasplet događaja. Slabašna domobransko-ustaška i civilna odbrana na čelu sa komandantom garnizona Veberom procjenila je da se ne može oduprijeti brojnijem protivniku pa se odlučila na povlačenja iz varoši i evakuaciju cjelokupnog stanovništva preko Vrtoča u pravcu Bihaća. Izdato je naređenje da evakuacija otpočne 6. septembra. Na takvu vijest narod se počeo užurbano pripremati za odlazak. Mnogi su se još potajno zavaravali lažnom nadom da će iznenadni spas doći odnekud. Jedan trgovac, svijestan pogubnosti dolazećeg otvorio je širom vrata svog dućana i pustio narod da nosi šta hoće.

Povlačenje iz Kulen Vakufa

Ujutro 6. septembra velika i šarolika kolona duga nekoliko kilometara krenula je iz Kulen Vakufa u susret svojoj sudbini. Ljudi su sa tugom i neprikrivenim očajanjem napuštali domove. Grad je za kolonom ostajao gotovo avetinjski prazan. Psi su lutali pustim ulicama. Već na izlasku iz grada, na otvorenom putu otpočela je tragedija. Na kolonu je otvorena vatra sa svih strana. U očajničkom pokušaju probijanja obruča, kolona prepuna male djece, žena, staraca, zaprežnih kola i osamarenih konja uz velike gubitke teško se probijala kroz guste ustaničke zasjede. U jednom izvještaju o tom putu navodi se: «Na cijelom putu nailazili smo na razne zaprijeke koje su smetale kolima natovarenim sa djecom i ranjenicima, na taj način, što su putovi bili prekopani ili preziđani sa nekoliko metara visokim zidom i stubovima isprevezanim žicom. Kad se pristupilo otklanjanju ovih zapreka na putevima, počela je sa svih strana sipati puščana i mitraljeska vatra, jer su barikade na putevima pravili na takvim mjestima, gdje bi mogli što veću štetu nanijeti vatrom iz pušaka.»

U tom haosu izbjeglička kolona se sve više osipala i ostavljala za sobom sve ono što je ponijela, da bi se lakše kretala. Na putu ka Bihaću, na Prkosima i na Dulidbi, stradalo je mnogo izbjeglica. U ustaničkom izvještaju pisalo je da su «gubici neprijatelja bili veliki – preko 300 mrtvih i veći broj ranjenih». Jedan od ljudi iz te kolone stradalnika, Mujo Dervišević, sjećao se pređene golgote na tom putu:» Znam samo da sam prema Prkosima, cijeli jedan kilometar gazio po cesti punoj mrtvih da nisi imao kamo ugaziti! Stariji ljudi najviše. Pa djece, bačene u kanal. Jedne se mrtve žene sjećam, dijete leži po njoj, doji je. I vidim, često mi si javi u snu, jednog mladića od svojih 15-16 godina, preklanog, a pod grlo mu stavili lavor, i lavor se napunio krvi pa se preljeva na cestii.»

Oko 3.000 izbjeglica se uz oružanu pratnju ipak uspjelo probiti prema Bihaću uz neprestane borbe na putu. Ostale izbjeglice nisu imale sreće. Ustanici su hvatali i ubijali pojedinačne grupe izbjeglica, koje su besciljno i bespomoćno lutale po krševitom bespuću i okolini Kulen Vakufa, na desnoj obali Une. Ustanici su veliku grupu izbjeglica zarobili na Prkosima, drugu na Dulidbi i Vrtoču. Na Dulidbi je odmah bilo izdvojeno 70 muškaraca koji su odvedeni u Teočak-Dugopolje, gdje su bili likvidirani i bačeni u Dugopoljsku jamu. Ostale pohvatane i preživjele izbjeglice su u 90 izbjegličkih kola vratili u Kulen Vakuf. Zarobljeni domobranski vojnici su skoro svi pušteni. Grupa od oko 400 zarobljenih žena i djece smještena je u zgradu žandarmerijske stanice i na staničnom dvorištu na Buku, a druga grupa od oko 900 izbjeglica na livadi, zvanoj Hadžića grahorište, u Palučcima, blizu Kulen Vakufa, dok je oko 380 muškaraca nekako sabijeno u Čaića gostionu na vakufskom trgu, odakle su vezani žicom u koloni po dvoje bili prebačeni u Martin Brod.

Bila je to masa koja je došla da se sveti

Nakon otkopavanja grobnica pobijenih Srba u ustaškim avgustovskim pokoljima, za šta su optužili sve Bošnjake bez razlike, pijani i razulareni ustanici i seljaci predvođeni Petrom Đilasom iz Begluka, jednim od ustaničkih vođa, napali su iznenada 7. septembra ujutro izbjeglice smještene na Hadžića grahorištu: «Ubijali su ih uglavnom raznim hladnim oružjem. Bila je to masa koja je došla da se sveti»pisao je E. Bibanović. Grupu od 50 žena i djece, koja je uspjela da se sakrije u tom masovnom pokolju, osvetnički raspaljena rulja uspjela je da opet pohvata i sprovede do neke jame na Prkosima, gdje je sjekirama poubijana i bačena u njene bezdane. Kulen Vakuf je bio opljačkan i spaljen. O ovom pokolju N. Knežević je zapisao:»U ovim zlodjelima najviše su učestvovali seljaci iz pozadine, pročetnički elementi, a naročito oni čije su porodice stradale od kulenvakufskih ustaša.» Savremenik tih zbivanja, kasnije čuveni partizanski general Đoko Jovanić pisao je na svoj način o tim danima:»Kada je pala noć počele su se vraćati grupe gladnih i umornih boraca sa Prkosa. Straže, koje su čitavog dana odoljevale siledžijama, nisu uspjele da ih zadrže, pa su oni provalili u grad i navalili na kafane i dućane. Istovremeno su u grad nagrnuli i seljaci iz bližnjih i daljih sela. Mnogi sa konjima i kolima. Počelo je pijančenje i pljačka. Dovedeno je civilno muslimansko stanovništvo iz Prkosa. Mnogo ciivla je već tamo nastradalo. Pijani borci su ih maltretirali. Neko je predložio da se svi dovedeni prevace u Martin Brod. Tamo su ih ponovo surovo zlostavljali. Od 3.000 civila iz Kulen Vakufa manji broj probio se sa Veberom u Bihać. Jedan dio, mahom odrasli muškarci, nastradao je u Prkosima, a drugi u Kulen Vakufu, naročito u Martin Brodu. Nastradalo je blizu 500 žitelja Kulen Vakufa…Svojim očima nisam vidio ni jedan zločin, prije bih poginuo nego to dozvolio. Ne znam ni jednog vinovnika zločina… Ličke i bosanske jedinice su bile pomiješane. Nije bilo komande. Svaki borac je bio prepušten sam sebi. Pomiješani su bili borci i ostali narod. Počelo je pojedinačno razračunavanje ranijih komšija i poznanika. «Ovaj je ustaša. Ubio mi je brat i oca» – zajapureni ljudi izluđeni u osvetničkom bijesu nasrtali su i na nevine. Najsuroviji su bezpoštedno mlatili sve oko sebe, pa i još nedorasle djevojke. Iživljavali su se pojedinci. Onaj šljam koji se nađe svuda, pa i u tadašnjoj našoj ustaničkoj vojsci». 

Odvajali su grupu po grupu 

Nikola Karanović je također pisao: «Pokušavali smo da stvorimo red i zaštitimo narod, makar žene i djecu, ali je to teško bilo sprovesti. Postojala je opasnost da dođe do direktnog obračuna između samih ustanika, jer su ustanike koji su se suprostavljali osveti nazivali izdajnicima srpskog naroda. Ipak je, na kraju, uspostavljen nekakav red». Nekolicina komunista i trezvenih ustanika su uspjeli da spase grupu od nekoliko stotina lica koja je bila smještena u žandarmerijskoj stanici i na staničnom dvorištu na Buku i da ih preko sela Bjelaja prebaci u Bosanski Petrovac, odakle su potom otišli u Bihać. Dio izbjeglica, mahom žena i djece, uspio se skloniti u šume oko Dubovskog. Pronađeno je nekoliko grupa od 5 do 15 žena, djece i ponekog starca koji su spašeni.

Stradanja nisu mimoišla muškarce koji su se nalazili u Martin Brodu, gdje se nalazilo njih oko 400-420 zarobljenih. Ustanički poklič da se radi o ustašama koje sve treba pobiti shvaćen je kao naredba pa su 8. 9. 1941. godine ustanici počeli izvoditi zarobljenike po grupama i odvoditi ih po dvadesetak do jame «Golubnjače». M. Pilipović se sjeća tih scena «…Ugledah kolonu vezanih nedužnih ljudi. Polagano se kreću prema Uncu, a sprovodnici ih udaraju čime stignu. Gore u brda nalazi se pećina – njihovo gubilište». Ustanici su zarobljenike ubijali hladnim oružjem i bacali u jamu. Jedini svjedok koji je uspio da preživi pakao Golubnjače, Mujo Dervišević, kazao je o tom putu slijedeće: «…I tako izbismo gore. Udoline, šljivik. Odvajali su grupu po grupu pa je vodili. Njih troje – četvero četnika. Dođi-odvedi, dođi-odvedi. Majko moja, kako li su bili krvavi! Na mjesečini je izgledalo kao da su i ruke i lica i odjeća u katran umakali. Šta su imali u rukama, ne znam ti kazati ko dugačke sikire, ili kose, bogami ti ne znam kazati. Dovedu do rupe, tuču, na naglavu dole…». G. Polovina sjeća se obilaska Golubnjače tih dana: «Oko otvora i na stenama samog otvora ulaza u jamu – videli su se sveži tragovi. Očigledno su izvršioci ovog zverstva pokušavali da otklone tragove svog zločina, pa su otkopali gornji sloj zemlje oko jame i vodom spirali tragove krvi na kamenju. Ništa drugo se nije videlo. Nije bilo ni golubova».

U Rezoluciji uglednih banjalučkih Bošnjaka od 22. novembra 1941. godine istaknuto je da je u pokolju kulenvakufskih Bošnjaka stradalo 1360 ljudi, žena i djece. Drugi autori i istraživači navodili su brojke od 2.000 do 3.500 ljudi. Bezizgledna slika ratne zbilje u kojoj je nedužno bošnjačko stanovništvo bivalo progonjeno i ubijano samo zato što nije pripadalo istoj vjeri i narodu kao i njegovi progonitelji, dobila je svoje strašno iskazanje

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se