Od ilegalca do poslodavca: Admir iz Bužima obnavlja trg svog zemljaka, bana Jelačića

“Nemoj dugo biti na suncu!”, savjetovala je u petak popodne preko mobitela brižna majka, koja pritom stoji nedaleko katedrale čekajući miniranje njenog tornja. Iako je okružena drugim znatiželjnicima, ne nosi masku, pa se izvrgla dvostrukoj pogibelji, od korone i kamena, što ju ne priječi da dijeli savjete potomstvu. Doduše, ni ostali koji su se okupili čekajući prasak ne nose maske, a neki od njih na Trg su doveli svoju djecu, da zajedno odgledaju i taj zadnji čin zagrebačkog potresa.

A kad je vrh tornja otkinut eksplozijom i skinut dizalicom, razišli su se kućama, ili pak mjestima svog privremenog boravka. Navodno je zbog potresa iz Zagreba iselilo 20.000 ljudi, pa je centar i dalje naoko zaglavljen u nekom nedjeljnom popodnevu, s tek pokojim prolaznikom.

Donji grad izgleda kao sajam dizalica na otvorenom, podsjeća na onaj istočni, klincima najdosadniji dio nekadašnjeg Zagrebačkog velesajma na kojem je uvijek bila izložena neka teška mehanizacija. Tako i Trgom bana Jelačića već danima dominira ogromna autodizalica koja maksimalnih 130 tona tereta diže i do 60 metara uvis. Kreće se Trgom kao kazaljka sata – prvo je micala ostatke na sjevernoj strani, iznad prolaza Harmica, potom s južne strane, tamo gdje su nekoć bile konjske staje bana Jelačića, a sada skida dimnjake na zapadnom dijelu Trga, iznad Dioninog dućana. Pogledom ih prati samo nekoliko stanara s Trga koji se, iako su živote proveli u susjednim zgradama, tek sada imaju prilike upoznati.

Trg više nije onako sablastan kao prvih dana nakon potresa, no i dalje je pust, a jedine konstante na njemu su dvojica ljudi vezanih uz Bužim, zapadnobosanski gradić smješten između Cazina i hrvatske granice. Jedan je hrvatski ban Josip Jelačić Bužimski, a drugi njegov zemljak Admir Suljić, vlasnik građevinske tvrtke Ases usluge, koja se koristi tim dizalicama za micanje opasnih višetonskih dimnjaka.

I zaista, hrvatski se ban ponosio svojim bužimskim podrijetlom, što je naglašavao dodatkom svom prezimenu – Bužimski. Dio povjesničara doduše smatra da Jelačići potječu iz onog ličkog Bužima, a kako bana više ne možemo pitati, upitali smo Admira. “Ma kakva Lika, Jelačić je sigurno iz našeg Bužima, sto posto””, samouvjereno će naš sugovornik.

I tako su eto obojica, potpuno različitim putevima, stigli od Bužima do Jelačić placa. Ban Jelačić rođen u srijemskoj tvrđavi Petrovaradin u plemićkoj obitelji. Po njemu je, zbog uloge u prijelomnim događajima, nekadašnja Harmica 1848. dobila sadašnje ime, a kasnije je iz Beča stigao i spomenik koji još od 1866., uz stanku između 1947. i 1990., dominira glavnim zagrebačkim trgom.

Životna priča Admira Suljića malo je manje glamurozna. U Hrvatsku je došao 2000., i to u posuđenim tenisicama.

“Sedam dana sam u Zagrebu spavao pod mostom, ali bukvalno pod mostom”, kaže Admir. Prve dvije godine nije imao reguliran boravak, pa kad ga je jednom prilikom policija htjela privesti, nakon čega bi slijedila kazna i deportacija iz Hrvatske, izrezao se po rukama i tako spriječio povratak kući. Radio je po gradilištima i 2009. osnovao svoju tvrtku. Desetak godina kasnije, Admir ima pet tvrtki s 50 zaposlenih, registriranih za adaptacije, odštopavanje kanalizacije i cijeli niz sličnih poslova. Ima i 40 vozila, nabavio je 250.000 eura vrijedan kombi s kamerom za snimanje odvoda. Zastupnik je švedskog distributera bakterija za septičke jame, koje će sada prodavati i u rodnom kraju, gdje također ima tvrtku. A kad neki posao uhoda, proda taj biznis i ide dalje.

“Netko se već ponudio da napiše knjigu o meni, pod nazivom Od ilegalca do poslodavca”, kaže Admir.

Kako je to sve uspio napraviti u svega desetak godina?

“Pa nije komplicirano, volim raditi, a ne trošim puno. U početku su mi stalno zvali inspekcije, kad bi oni došli čudili su se da sam i ja kao direktor u monduri i radim s ostalima. Nemam ništa svoje, nemam jahtu ni vilu, oprema je sva na kredit, nisam se još niti oženio. Tek lani su me nagovorili da kupim stan, dotad sam bio podstanar u jednoj prizemnici na Trnju. A ključ je možda ipak u marketingu, smislio sam razne zanimljive slogane, primjerice za odštopavanje kanalizacije ‘vaš drek- naš kruh’, bio sam i u Provjerenom”, pohvalio nam se Admir, čije tvrtke i inače dosta rade u centru Zagreba. “Ovdje će za mene uvijek biti posla, držim se vodovoda i kanalizacije koji su toliko dotrajali da se stalno javljaju neki problemi”, objašnjava.

“Onima koji su pet godina u firmi dat ću udjel u vlasništvu, ali ja ostajem većinski. Sagradit ću i stambenu zgradu za radnike, ponudit će im kredite i kvadrat stana po cijeni gradnje”, najavljuje socijalno osjetljivi poduzetnik.

Dok pričamo, paralelno objašnjava živahnoj 90-godišnjoj bakici zašto nije smio maknuti reklamu s njene zgrade, a koja joj toliko smeta. Pitanja ima još: “Zakaj toliko pušite? Zakaj ste opsovali? Znate, moj muž je isto iz Bosne, ali sam ga odučila od psovanja. I kak’ to da se ne bojite korone?”, ispituje redom starica, a Admir sa smiješkom odgovara: “gospođo draga, dok mi Bosanci skužimo što je to korona, epidemija će već završiti!”

Admir kaže kako ne gleda na potres kao na priliku za dodatnu zaradu, njegove cijene su ostale iste kao i prije. Dogodi mu se i da nakon što napravi posao vlasnici zgrade kažu da zapravo nemaju novaca za njegov rad. Cijena najma 60-metarske dizalice i ekipe je oko 2000 kuna na sat, no mnogima je to jedini način da uklone dimnjake sa svojih krovova, pogotovo ako se oni nalaze s unutarnje strane zgrade, jer ulazak dizalica u minijaturna dvorišta obično nije moguć. Ova najveća dizalica koju je unajmio od Patafte iz Čakovca dovoljno je visoka da nadvisi skoro svaki krov. Kako dizaličar s Trga ne vidi što se s druge strane krova događa, vješti Meho i njegova ekipa koja čuči oko dimnjaka navode ga putem voki-tokija. Prvo su tešku gornju ploču dimnjaka lancem zakačili za košaru dizalice, a kad je teret preko krova prebačen na Trg rastavljaju ciglu po ciglu – dizalica bi bez problema mogla podići cijeli dimnjak, no putem bi se sigurno raspao, pa valja ići polaganijim putem. Svi na krovu osigurani su alpinističkim konopcima. “Dan nakon kiše neki se čovjek popeo na krov i poginuo. Ja sam rekao svojima neka odmore taj dan, kud će na klizav krov?”, kaže Admir.

Po mnogim su krovovima već prošli alpinisti – volonteri i napravili sve što su u tom trenutku mogli. “Cijenim te ljude, pomogli su koliko mogu i to besplatno. Međutim, alpinisti većinom nisu kvalificirani za ovaj posao i nemaju potrebnu opremu. Nemaju ni štemericu, samo neki mali čekić, a dimnjake su često ostavljali na krovovima pa ih sada mi mičemo. No važno je da su pokazali ljudima u centru da nisu sami, a potaknuli su i druge da se malo angažiraju”, dodaje.

Prognozira da će raščišćavanje Zagreba od posljedica potresa potrajati još barem šest mjeseci. Kaže dao bi cijeli posao sanacije trebao biti bolje organiziran, jer događa se da teška dizalica nakon par dana opet dolazi na mjesto gdje je već bila, a za to treba svaki put ishoditi novu dozvolu za zatvaranje prometa u ulici.

Napokon, Admiru smeta i što mnogi kolege, kad završe s poslom, na ulici ostave šutu, što otežava prolazak.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se