1.3 C
Bihać
Subota, 22 Januara, 2022

Razija Čolaković: Danas ne mogu gledati horor filmove, jer sam ih živjela

Razija Čolaković iz Cazina autorica je jedne od najpopularnijih Facebook stranica iz BiH pod nazivom “Muhabet sa Razom”.

Njeni savjeti, šale i razgovori su vremenom privlačili sve više posjetilaca, te danas ima više od 150.000 pratilaca. Često se prisjeti teškog perioda odrastanja, neimaštine i borbe, zahvalna za sve ono što ima danas.

Na svojoj Facebook stranici je podijelila odlomak iz svoje četvrte knjige koju je počela pisati pred dušu njene rahmetli mame, a koja je bila žrtva nasilnog čovjeka. Knjiga će se zvati “Nemoj biti k’o ja”, po rečenici koju je njena rahmetli mama često govorila, kada ju je htjela inspirisati da uči i radi na sebi.

Ova knjiga bit će posveta njenoj majci, ali i svim ženama koje su živjele ili još uvijek žive sličan život. Odlomak iz knjige prenosimo u cjelosti:

Sto puta sam je pitala: “Pa mama zasto nisi otišla? Zašto ga nisi napustila, čim te prvi put udario?”

Odgovarala mi je, k’o majka djetetu, da sakrije bol a da izgleda jaka: “Aman jesi budala, pa da sam otišla đe bi vi sad bili?! Bog zna šta bi od vas bilo…”

A znao je, baš kao i mnogi u tom vaktu, a i danas ih ima, znao je kad će je početi tući. Znao je tačno kad se prvi udarac zadaje.

Znao je kad će postati njegovo vlasništvo, njegova robinja. Od rođenja prvog djeteta. Jer žena kad rodi, tad postaje majka. Žrtvuje sebe, za djecu.

Tad je počeo pakao jedne nevine, mlade žene. Pokušavala je pobjeći, majka njena bi je i primila, ali otac, nije dao ni pomisliti. Kad bi jedva uspjela i otići kod svojih, otac bi rekao: “Ovdje se ne vraćaj! Volja ti u rijeku, volja pod voz! Ali ovdje nećeš!”

Pamtim njene riječi, stalno ih je ponavljala: “Otac, drven kolac”

I nije bila moja mama jedina žrtva tog dżahilijetskog doba, tih divljaka u ljudskom obliku… Bila je to svaka druga žena. Ali šutilo se, krilo i trpilo…

Ona nije mogla sakriti.

Tukao ju je zbog svega. Zbog pogleda, ako njemu nije bio po volji, riječi ako je i otvorila usta, zbog pite koja je malo zagorila, majice kratkih rukava, svekrvinih kritika, jetrvinih huškanja, ručka ako minut kasni, krave ako se oglasi u štali, mlijeka koje pokipi… Zbog djece, komšija, svega i svakoga…

Bila sam mala djevojčica, ali scene užasa nikada ne mogu zaboraviti.

Sjećam se… Imala sam ne više od pet godina… Bila je noć. Sijevalo je. Munja bi presijecala crne oblake. Kiša je padala. Jaka kiša. Živjeli smo u maloj kućici, na spužvama spavali. Čula sam vrištanje… Mi djeca poskakali smo, i u tom metežu zavrsili u hodniku… Kao sada da gledam mamu kako krvavog lica bježi, pored nas pa na ploču a kiša sapire krv s njenog lica… Bježi niz njive, u mrak, što dalje, do susjednog sela. Primila ju je jedna komšinica sebi, u kuću. Dva dana bili smo bez mame. Gladni…

Od tad, često smo bez nje ostajali. Ili bi završila u bolnici, ili kod komšinice…

Danas ne mogu gledati horor filmove, jer sam ih živjela. Ne mogu podnijeti nasilništvo, nasilnike, nepravdu… Ne dozvoljavam nikome da sa mnom priča s povišenim tonom!

Danas samo želim dati ljubav za ljubav, osmijeh za osmijeh…

Ko to ne prihvati, ja njega neću nikako. Ne treba mi. Ma ko bio.

Dodaj komentar:
Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se