Sin heroja odbrane Goražda Ruždije Islamagića: Po mom ocu su nazvali ulicu, a danas nas deložiraju

Jedna ulica u Goraždu na desnoj obali Drine, nosi ime po Ruždiji Islamagiću, heroju odbrane grada. Saborci koji svake godine obilaze njegov mezar na šehidskom groblju Pargani kažu da je bio neustrašiv čovjek, odlučan komandant, jednostavno borac i ljudina.
Kad je poginuo aprila 1994. godine za vrijeme jedne od najtežih neprijateljskih ofanziva na Goražde, njegov sin Rusmir imao je 12 godina. Asmir je imao devet. Obojica su osnovali porodice, Rusmir u Goraždu, Asmir u Sarajevu, ponosni na oca, narodnog heroja kojem je 1995. godine posthumno dodjeljeno najveće priznanje, značka Zlatni ljiljan.

Ponosni su i na ulicu kojom prolaze, no jedino na što ne mogu biti ponosni, kaže nam 34-godišnji Rusmir Islamagić, je činjenica da bi njegova porodica vrlo lako mogla da se nađe na ulici.

Rusmirove brige traju godinama jer stan u kojem stanuje sa suprugom Aminom i četiri kćerke nije njegov, odnedavno je u vlasništvu BPK Goražde, te živi u strahu da će biti izbačen. U potkrovni stan u Titovoj ulici uselio je prije 11 godina a zbog loših uslova Islamagići su bili prinuđeni da se kreditno zaduže i obnove životni prostor, zbog čega danas, i pored činjenice da oboje rade, nisu u prilici podići nove kredite.

Ni na nebu ni na zemlji

“Ja sam stanovao s majkom pa i kad sam se oženio a prije rata smo bili u barakama u Sandžačkih brigada. Međutim, kad je počelo to oko dobijanja stanova, mama je preselila u Koloniju , dobila garsonjeru, a tadašnji načelnik (op.a. Mustafa Kurtović) mi je obećao da ja idem posebno s porodicom i da će mi riješiti stan. Tako sam ja preselio u ovaj potkrovni, uložio neka sredstva, jer nismo mogli da živimo ovdje sa djecom. Prokišnjavalo je, vlaga, mem, ma havarija bila. Krov i pod, sve je to bilo uništeno. Ja i supruga smo podigli kredit da to dovedemo u normalno stanje”, priča Rusmir.

Kaže da je trenutno “ni na nebu ni na zemlji”. Ranije je općini podnosio zahtjeve za produženje boravka a stanovi su poslije pripali kantonu.

“Nisu još podijeljeni i ja se bojim da ostanem bez ičega. Sad će valjda biti nekad kupovina ovih stanova a šta da ja radim, već sam zadužen , uložio u ovo 20, 25 hiljada. Bojim se da ne završimo na ulici. Ma bukvalno i jesmo na ulici. I brat Asmir u Sarajevu sa ženom i djetetom, konobariše, živi pod kirijom a čeka prinovu. Ni on još ništa nije rješio, znamo kako je živjeti u Sarajevu na današnjici. Otac nam dobio ulicu a mi na ulici”, priča za Klix.ba Rusmir Islamagić.

Rusmirova supruga Amina kaže da nova zaduženja kako bi riješili stambeno pitanje ne bi mogli izdržati.

“Aplicirali smo za onu zadnju zgradu što se napravila. Kad su nam rekli u banci da bi morali dići 100 hiljada KM da sve zatvorimo i platimo stan i da je rata 718 KM odustali smo. U jednom momentu Rusmir je bio odlučio ali nije to dvije ili tri, to je 20 godina. Od čega da živimo, a njih četiri treba školovati, oblačiti, šta će jesti”, kaže Amina.

Islamagići su ranije aplicirali za boračku zgradu no tada su ih odbili tražeći “nemogući” papir.

Nemogući papir

“Tražili su mu da dostavi papir kako se školuje, a on je već tada imao svoju porodicu. Ulagali smo žalbe i odustali na kraju”, kaže Amina.

Rusmir pojašnjava da je sa završetkom školovanja izašao iz prava, te da se danas jedino vodi kao interno raseljeno lice. Ponosno čuva očevog Zlatnog ljiljana, značku i požutjeli komad papira, koje mu je majka dala. Kaže da osjećaj ponosa nadjačava gorčinu i pored činjenice da od države nije dobio satisfakciju. Nije ni tražio.

“Ma nemam ništa od države i općine i kantona a što se tiče stambenog rješavanja nikad niko nije pitao. Oni su kazali da moja porodica ide posebno ali ni do danas se to nije riješilo. Čak sam u jednom trenutku i obolio a sve mi je uzrok stambeno zbrinjavanje”, priča Rusmir.

Islamagići se ne nadaju ničemu dobrom

“Možemo se nadati da sutra neko dođe i ponudi nam da otkupimo stan a mi ne možemo dići kredit. Radimo oboje ali to ne možemo izdržati”, kaže Amina.

“Nadam se da rješim stambeno pitanje, ne treba mi ništa više. Imamo i račune da smo uložili u stan i slike kako je bilo kad smo ušli ovdje. Zadnji put su tražili da dostavimo papire, da li smo socijalni slučaj, iz reda boračke populacije ili raseljena lica a šta ću ja se vodim kao interno raseljeno lice sa svojom porodicom, iako mi je otac dobio Zlatnog ljiljana”, dodaje Rusmir.

O ocu narodnom heroju, priča svojim kćerkama. Amna ima 12, Adna 10 a blizankinje Dina i Rubina sedam godina.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se