Naslovnica USK Životne i sportske medalje dječaka Harisa iz Velike Kladuše

Životne i sportske medalje dječaka Harisa iz Velike Kladuše

0

Ja volim sport. Volim igrati i trenirati nogomet, košarku, odbojku i karate. Najdraže mi je trčati i nikad se ne umorim zato što jedem zdravu hranu: jabuke, kruške, šljive, grožđe“, započinje svoju životnu, ali i priču o sportskom uspjehu, desetogodišnji Haris, okružen najboljim prijateljima i najvećim životnim osloncem – mamom Rubijom. Ona je život posvetila svom sinu i njegovoj borbi s poteškoćama i izazovima koje sa sobom nosi Down sindrom.

Medalje sjajnije u odnosu na sve druge

Haris je okrunjen medaljama za uspjeh u sportu i sa radošću ih pokazuje. Otkriva da trenira karate, nogomet i atletiku, a voli i da slika, posebno svoje prijatelje. Oni ga odmilja zovu Hari i kažu da je dobar dječak koji mnogo voli da se druži.

On je u društvu naša najveća radost. Uvijek je više pažnje posvećeno njemu nego onome što radimo. Uvijek je nasmijan i zbog toga smo sretni. Trudimo se da mu posvetimo pažnju i da ga razveselimo. Sutra kad ga neko bude pitao kako ti je bilo u djetinjstvu i jesi li imao dobre prijatelje da može reći dobre stvari o nama“, kaže Faris, prijatelj iz ulice.

Harisov dvije godine stariji brat Husein priča da ne može zamisliti život bez njega. Spavaju i bude se zajedno svako jutro. Nekad se u igri znaju i posvađati, ali sve je to kratkog daha.

Nekad se posvađamo, ali minutu kasnije mi se pomirimo. Ne mogu zamisliti da se ne družimo i ne pričamo. S njim sam uvijek i s njim je sve lakše. Kad je Haris bio u bolnici, izađemo se mi igrati, ali nam je uvijek falio“, kaže Husein.

Podrška u porodici

Harisova majka Rubija, zajedno sa svojim sinom, bori se za njegov ravnopravan status u društvu. Zahvaljujući upornosti ove samohrane majke on je danas uključen u društvene aktivnosti. Kako kaže, Haris je otvoren za sve ljude, ali je pitanje koliko su ljudi otvoreni za njega.

Kod njega nema prepreka. Njegova najveća radost je iskazivanje ljubavi, srdačnosti i svoje dobrodušnosti. On je prosto jedna dobra duša koja voli da to pokaže svima i bude prihvaćen. On ne pravi razlike i za njega je neko samo dobra ili loša osoba.“

Djeca sa Down sindromom su ista kao i sva druga i mogu sve, smatra Rubija. Problem je u nama i našem načinu razmišljanja, a ne u njima.

Mi moramo uložiti deset puta više napora da bi dijete bilo u tom svijetu gdje se može nešto naučiti ili uopće baviti sportom. On vodi veću borbu nego ja koja sam se trudila da mu omogućim da trenira sve ono što je on poželio.

Harisova pokretačka snaga u trčanju je bio trkač Zuhdija Dizdarević, zbog kojeg je Haris svoj sportski uspjeh okrunio i van granica BiH.

Haris je interesantan dječak, s različitim afinitetima i velikom nadarenošću. Od njega se može puno toga da nauči. Mene posebno fascinira njegova spontanost i opuštenost. Nesebično dijeli pažnju, ljubav i radost. U prvom kontaku ako i postoje barijere, nekad ljudi ne znaju kako da mu priđu, on ih brzo ruši“, priča Zuhdija dok se Haris hvali kako je u Njemačkoj osim što je zaradio medalju kao najbrži, naučio i brojati na njemačkom jeziku.

Haris komunikaciju olakšava pjevanjem. Njegovi talenti su baš posebni i odudaraju od njegovih vršnjaka. Sve je to rezultat zalaganja njegove majke koja je posvetila svoj život njegovom napretku. Haris je sposoban i može na različite načine da doprinese društvu. Njemu motivacije ne nedostaje, ali interes društva manjka. Nadam se da će biti uključen u neki od programa podrške za njegov razvoj. Kod njega nema čekanja, svaki minut je dragocjen a koristan“ zaključuje Zuhdija dok Haris sa svojim prijateljima nestrpljivo čeka odlazak na obližnje nogometno igralište, još jedan teren na kojem svestrani desetogodišnjak pokazuje snagu svoje ličnosti.


Loading...