18.6 C
Bihać
Petak, 17 Septembra, 2021

Žrtva nasilja nad ženama iz Sarajeva: Znao me tući po 20 minuta, a onda me jednog dana nazvala kćerka…

Govoreći da će biti bolje produžavala je agoniju jer je uvijek bivalo gore. Sve počinje vrijeđanjem, ponižavanjem, da bi se nastavilo udarcima, nekad i seksualnim zlostavljanjem i traje danima, mjesecima, godinama, kod ove žrtve 10 godina.

Ljudska prava zagarantovana su svakom pojedincu različitim zakonima i konvencijama. Upravo nam sigurnost i život bez straha niko nema pravo uskratiti.

Nasilnik je nasilnik i treba ga sankcionisati, kriv je jer je učinio nedopustivo. Žrtva je ta koja se ne treba kriti, osjećati krivom ili nailaziti na osudu. Treba joj pomoć i podrška – pojedinaca, društva i sistema.

Problem rodno zasnovanog nasilja nije problem o kojem se šuti između četiri zida, već problem o kojem se glasno mora progovoriti, protiv kojeg se mora ustati. Dugujemo to sebi, dugujemo onima koje danas odrastaju jer žele svijetlu budućnost, a ne da postanu dio crne statistike.

Od prvog lupanja stvari po kući, do prvog udarca, žao joj je što ranije nije otišla. Osamnaest godina braka bilo je potrebno da bi se nešto prelomilo u njoj da kaže neće više i da ode, priča žrtva nasilja u porodici. Stalno alkoholisano stanje supruga život joj je pretvorilo u pakao. Na početku je bilo fizičko nasilje, a onda je, kaže, prešlo u psihičko ubijanje.

– Zadnjih godinu dana je baš bilo teško, dođeš s posla kući uvijek je tu priča: ti si kurva, ti si ovako ti onako i djecu isto pričama zamarao, manje nas je fizički napadao, mada smo mi izbjegavali. Kada je on pijan mi to izbjegnemo odemo negdje izađemo, kaže u ispovijesti žrtva nasilja u porodici.

Vraćali su se kad zaspi. Dobro se sjeća momenta kada je odlučila napustiti supruga.

– Bila sam na poslu, mala me je pozvala, mama babo je pijan mi više stvarno njega ne možemo trpiti, onda su djeca nekad govorila mi ćemo se ubiti više, moraš nešto uraditi. Ja sam njima rekla hajde sine spremite se, dođite kod mame pa ćemo skupa ići, priča nam žrtva nislja u porodici.

Govoreći da će biti bolje produžavala je agoniju jer je uvijek bivalo gore. Sve počinje vrijeđanjem, ponižavanjem, da bi se nastavilo udarcima, nekad i seksualnim zlostavljanjem i traje danima, mjesecima, godinama, kod ove žrtve 10 godina.

– Sve sam gutala, trpjela, hajde, hajde, proći će, počneš razgovarat sa čovjekom, misliš da će to proći, međutim sve je to uzalud na kraju, trpjela, plakala, međutim stvari su činjenično išle ka gorem, kaže nam.

I nije ovo prva priča o rodno zasnovanom nasilju u našoj zemlji. Brojne su, samo u sigurnoj kući u Sarajevu hiljade su različitih priča žena, majki, partnerki…

– Prvo je počelo izolacijom, od prijatelja, od porodice, bila sam potpuno sama, onda je počelo ponižavanje psihičko, da on tebe spusti do tog nivoa da si tu na dnu, da ti ne valjaš, i ti počneš da vjeruješ u to, a onda je počelo fizičko nasilje, ekonomsko, seksualno nasilje, djeca su to sve posmatrala i to je bio ključni momenat što sam odlučila da odem, što se to desilo pred djecom, kazala nam je žrtva nasilja u porodici.

Nije se imala kome požaliti, izgubila je povjerenje u sve. Stid je bio veliki razlog što je htjela svima prikazati kako su sretna porodica. Zbog pritiska koji je doživljavala svakodnevno mislila je da je sama kriva za situaciju u kojoj se našla. Ali dodaje da je početak njihovog braka zaista bio skladan. Međutim…

– On se počeo mijenjati kad smo dobili prvo dijete, ali kao svaka žena tješiš se, kao to je u momentu, neće više, ali to je postalo gore i gore, povećao se vremenski period udaranja, u početku je to trajalo minut dva, poslije je znalo trajati i po 20 minuta to njegovo iživljavanje, kazala nam je.

Kada maltretiranje počne, uglavnom se misli da je ono trenutno i prolazno. Nažalost, ono postane češće i strašnije.

– Više nisam mogla to da trpim svako jutro me znači maltertirao, znao me pljunuti i govoriti da jedva čeka da ne ustanem živa, kaže štićenica sigurne kuće u Sarajevu

U potrazi za spasom od vlastite porodice, bračnog pakla, žene završe u kući, ne svojoj, ali ”Sigurnoj” koja vremenom postane dom. Tu pronađu razumijevanje, savjete, svaku vrstu pomoći, a ističu da im je najvažnije samopouzdanje koje vrate. Konačno se osjećaju slobodnim, vrijednim… Ženama savjetuju da ne trpe ništa, već da reaguju, prijave i napuste kada prvi put dožive bilo kakav oblik nasilja. Jer nasilje nije ljubav, ono nije ni privatna stvar, a ponajmanje treba biti tajna piše Hayat.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se